

Ako postoji jedna veština koja na motoru razdvaja sigurnog vozača od onog koji se „nada da će biti dobro”, to je kočenje. Na automobilu kočiš jednom papučicom i retko razmišljaš o tome; na motoru kočenje je veština za sebe, sa dve odvojene komande, fizikom koja kažnjava greške i situacijama u kojima pravilno kočenje doslovno odlučuje ishod. Mnogi početnici potcene koliko je kočenje složeno – a upravo je ono najčešći uzrok padova kod novih motociklista. Hajde da ga razložimo kako treba.
Za razliku od automobila, motor ima dve odvojene kočnice: prednju (ručica na desnoj strani volana) i zadnju (papučica ili, kod nekih modela, ručica kod stopala). One ne rade isto i ne koriste se isto.
Prednja kočnica je daleko snažnija – pri kočenju se težina motora prebacuje napred, prednji točak se „utisne” u podlogu i dobija najveće prijanjanje, pa odatle dolazi najveći deo kočione sile. Zadnja kočnica je slabija, ali ima važnu ulogu u stabilizaciji vozila, glatkom usporavanju i kontroli pri malim brzinama. Pravilno kočenje gotovo uvek znači kombinaciju obe – ali sa težištem na prednjoj.
Strah početnika od prednje kočnice je razumljiv, ali pogrešno usmeren. Nije problem u tome što je prednja kočnica „opasna” – problem je u tome kako se koristi. Naglo, grubo stiskanje prednje ručice pri velikoj brzini ili na klizavoj podlozi može blokirati prednji točak, a blokiran prednji točak gotovo po pravilu znači pad.
Rešenje nije izbegavati prednju kočnicu (to je još opasnije, jer gubiš najveći deo kočione moći), već je primenjivati postepeno i progresivno. To znači: prvo blago „zagristi” kočnicu da se težina prebaci napred, pa onda postepeno povećavati pritisak. Tako prednji točak ima vremena da „nađe” prijanjanje i ne blokira se naglo.
Tehnika koju učimo kandidate jeste da kočenje počnu mekim dodirom zadnje kočnice (koja stabilizuje motor), a zatim progresivno primene prednju koja nosi glavninu posla. Istovremeno, kod manuelnih motora, treba pravilno raditi sa spojnicom i menjačem da motor ne „ugasi” i da ostane stabilan. Pogled je usmeren tamo gde želiš da odeš, a ne u prepreku – jer motor ide tamo gde gledaš.
Jedno od najvažnijih pravila: kočenje je najbezbednije kada je motor uspravan i ide pravo. U krivini, kada je motor nagnut, guma ima ograničeno prijanjanje koje se troši na održavanje putanje – pa naglo kočenje u nagibu lako dovodi do proklizavanja. Zato je princip jednostavan: koči pre krivine, uđi prilagođenom brzinom, a kroz krivinu vozi glatko. Ako baš moraš da usporiš u nagibu, radi se izuzetno blago i, gde je moguće, prvo se motor uspravi.
Po kiši, na zaprljanom asfaltu, lišću ili oznakama na kolovozu, prijanjanje drastično opada. Tada se sve radnje – i kočenje i ubrzavanje i skretanje – izvode mekše i ranije. Veće odstojanje, niža brzina i blaže komande nisu znak nesigurnosti, već znak iskustva. Iskusan motociklista po lošem vremenu ne vozi „kao i obično, samo malo sporije” – on menja ceo stil vožnje.
Sve napisano je osnova, ali kočenje se ne nauči iz teksta – nauči se ponavljanjem, pod nadzorom instruktora, dok ne postane refleks. Cilj obuke je da u trenutku opasnosti ne razmišljaš „koju kočnicu sad”, već da ti telo samo odradi pravilan, progresivan potez. Taj automatizam se gradi vežbom, a baš zbog toga je obuka za A kategoriju ozbiljnija nego što mnogi očekuju.
Pravilno kočenje je verovatno najvažnija pojedinačna veština na motoru – ona koja u kritičnom trenutku odlučuje da li ćeš stati na vreme ili ne. Razumevanje uloge obe kočnice, progresivna primena prednje i prilagođavanje uslovima čine razliku između sigurnog i rizičnog motocikliste. U Auto školi TREF kočenje vežbamo strpljivo i temeljno, jer želimo da svaki naš kandidat sa motora siđe sigurno – svaki put. Ako kreneš sa nama na A, A1 ili A2 kategoriju, naučićeš da kočiš glavom i rukama, a ne srećom.
…
